Preminuo doktor koji je isključio maršala s aparata: U posljednjem intervjuu otkrio kako su izgledali Titovi dani pred smrt

Doktor Predrag Lalević, hirurg i anesteziolog koji je 16 godina s predsjednikom SFRJ Josipom Brozom bio na 106 putovanja u inozemstvu i koji je 4. maja 1980. isključio s aparata doživotnog predsjednika Jugoslavije, preminuo je u Beogradu u 92. godini.
Tito je umro 4. maja 1980. godine u 15.05 sati, a na respiratoru je bio posljednjih 68 dana života. Hranu je dobivao infuzijom. Dr. Predrag Lalević skinuo ga je s aparata koji su ga držali na životu.
– Ni u šali se ne može reći da sam ga ja ubio. Deset minuta prije toga bio je mrtav. Nije mu bilo spasa. Ja sam ga skinuo s aparata koji su ga držali na životu – rekao je ranije za Express dr. Lalević.
– Mozak mu je bio živ i to je bilo medicinsko opravdanje zašto ga sve do tada nisam skinuo s respiratora – rekao je.
Međutim, to nije bio jedini razlog.
– Državnom vrhu važan je ne samo svaki dan već i svaki sat – kazao je Titovom ljekaru Stane Dolenc, moćni šef policije i čovjek kojeg su mnogi vidjeli kao Titovog nasljednika.
U to vrijeme politička situacija bila je teška i komplicirana. Trajala je borba za vlast. Dolenc, jedan od najutjecajnijih ljudi u jugoslavenskoj politici tokom sedamdesetih i osamdesetih godina, u pozadini je stvarao atmosferu straha. Dok je Tito još bio u životu, proširio je glasine kako iz Bugarske, u tri kolone, ruski tenkovi izbijaju na bugarsko-jugoslavensku granicu.

Kako je Tito reagirao kad je saznao da bi mu amputacija produžila život, Lalević kaže:
– Čim smo stigli u Ljubljanu, otišli smo pravo u Klinički centar i napravili snimke arterija na lijevoj nozi, a zatim otišli na Brdo kod Kranja. Pošto je situacija na arterijama bila loša, predložili smo predsjedniku operaciju, što je on odbio. Mi smo tada pozvali na konsultacije profesore iz SAD i Knjazova iz Moskve. Oni su predložili operaciju, tj. amputaciju, a ako on ne pristane na to, ostavio nam je jednu protezu za premošćivanje krvnog suda, s malim izgledima na uspjeh. Kako je on uporno odbijao amputaciju, pokušali smo da napravimo premošćenje protezom. Ova operacija, kao što se i očekivalo, nije uspjela, a on je i dalje odbijao amputaciju. Tek kad je vidio svoju potkoljenicu koja je bila plava s velikim plikovima na koži, rekao je ”radite što treba” – prisjetio se doktor Lalević.
Brzo su pripremili salu i napravili amputaciju noge znatno iznad koljena.
– Operacija je protekla bez incidenata i on je počeo primati posjete na intenzivnoj njezi. Posjetili su ga i sinovi Žarko i Miša. Već smo razmišljali o odlasku na Brdo kod Kranja kada su počele komplikacije. Najprije s bubrezima, a zatim i druge. Predsjednik je bio na respiratoru punih 68 dana. Predviđati koliko je još mogao da živi da je odmah urađena amputacija, bila bi čista špekulacija. Tema smrti nikada nije spominjana u razgovorima, osim što je on, odbijajući operaciju, rekao: ”Ja dolje, pokazujući prstom na dolje, idem samo u jednom komadu” – ispričao je Lalević te dodao kako se Tito često šalio s članovima ljekarskog konzilija i osobljem.
Tito je prije smrti jeo hranu za astronaute NASA-e, koju su mu dopremali iz Hjustona. Jože Oseli, Titov batler, poznati slovenski kuhar, uz Tita je proveo posljednjih sedam godina njegovog života. Za njegovu ishranu brinuo se sve do smrti.
Teško nam je bilo gledati ga kako kopni. Bila je to velika tragedija. Mi smo bili uz njega do kraja. Pustili su nas da ga ispratimo kad su ga vozili na patologiju – opisao je jednom prilikom posljednje Titove trenutke njegov kuhar i batler Jože Oseli (69).
Kaže kako Tito nije imao posebnih zahtjeva što se tiče hrane.

Mi smo servirali različito meso, različite priloge, salate, sve je bilo na meniju. Nismo mu nikad stavljali na tanjir. Samo je jednom odbio jelo. Donijeli smo puževe, a on je rekao: ”O, ne, ja baš ne bih jeo puževe.” A sjećam se jedne anegdote kasnije kad su Jovanka i Tito već bili razdvojeni. Ona je bila na jednoj adresi, a on na drugoj. Bila je to neka večera izvan protokola. On je uzeo nešto malo i rekao konobaru: ”Šaljite ovo Jovanki.” Bio je vrlo pažljiv. To je znak da nije htio da prekine s njom, iako su ga neki političari pritiskali – kaže kuhar.
Nakon konzervi za astronaute prešao je na infuziju.
– Išao sam u bolnicu da vidim gdje bismo mogli da spremamo hranu, ali znate kako je to u bolnici – oni spremaju pet hiljada obroka. Izgleda kao da rade na traci. Kuhinja je bila već derutna, nisu ništa ulagali u nju. Četiri mjeseca vozili smo hranu s Brda kod Kranja u bolnicu. Mi smo brinuli za ishranu predsjednika i ljekara. Moja supruga Metka je sve zapisivala. Ima i danas zapisano koliko je kašika pojeo za svaki obrok, jer se sve mjerilo u kalorijama. Kad nije više išla hrana, dobili smo hranu iz NASA-e iz Amerike, konzerve za astronaute. Hranili smo ga dokle god je mogao da jede, a zatim se prešlo na infuziju. Metka se brinula i za uređenje sobe, da bi se prijatno osjećao – prisjetio se Oseli posljednjih Titovih dana.
Posljednji put u životu Tito se obratio upravo svom batleru Oseliju. Bio se nakratko probudio iz kome. U sobi su bili i ljekar te medicinska sestra. Tito je pokušao da izgovori pet-šest riječi, međutim, nije govorio razgovijetno jer nije imao zubnu protezu. Nakon toga opet je pao u komu. Dva sata kasnije je umro.

Avaz.ba

Back to top button